Me,myself and I......

Evo mene moji dragi nakon milijun godina….sto li se sve u međuvremenu dogodilo…isla sam na upise i naravno upisala se i sada sam gimnazijalka iako tu mojim brigama nije kraj jer ja bih htjela ici sa matejicom u razred a ona bi u A smjenu,a ja u B….ponavljam zasto bi nesto bilo lako ako moze biti tesko….prosle subote sam i proslavila rodendan,bilo je ludo i nezaboravno i uz malo alkohola i dobro drustvo napustila sam svijet četrnaestogodišnjaka i u velikom stilu usla u 15 godinu ovog jebenog zivota,ali zivota koji u rijetkim trenucima moze biti i vise nego zanimljiv…

nego,evo ja tako malo razmišljala jučer dok sam se vozila sa kupanja o svojoj vjeri…mislim da trenutno ne vjerujem u nikoga i nista osim u sebe….kako vjerovati u nesto sta nikada nisi vidio,to je isto kao da vjerujem u bajke…cesto se pitam zasto se Isus nikada nije pokazao ljudima,zar onda ta vjera ne bi dobila većeg smisla…možda sam ja sada u pubertetu no mislim da cu i kada me to prode opet ostati pri svome misljenju …isla sam na firmu,krizmu ili kako god i nakon primanja duha svetoga trebala sam postati bolji krscanin,ali ja sam tamo dosla lijepo odjevena i zapravo promovirala svoju haljinu…isto tako me uzasno nazivciralo kada je moj velečasni rekao da bi izbacio svaku zenu koja dode neprikladno odjevena u crkvu…pa zar nije vazno ono unutra,njena volja i vjera,mislim da ja nisam krscanin jer takvu vjeru definitivno ne cijenim,jer ljude ne cijenim prema vanjskom izgledu nego prema onome sto osijecaju unutra i kako izgledaju unutra….ma da dode i gola ona je dosla na razgovor s bogom i niti jedan velicasni ne moze joj to oduzet jer crkva bi trebala biti mjesto djece bozje,a to je najmanje,ona je mjesto sakupljanja baba tračara koje su kao velike vjernice a cim prijeđu prag crkve i psuju i tracaju ….sve ovo sta ja danas imam nisam dobila zahvaljujući nikome osim sebi jer koliko sam puta molila boga da mi pomogne, a na kraju je ispalo da sam uzalud tratila vrijeme…znam ja da on nije automat za zelje,ali opet….takoder me zanima kako je nastao svijet,najjace mi je sto nas u skoli uce na dvije različite teorije,no ja ipak vjerujem onoj iz biologije jer je puno realnija….. imam jos puno toga sto mislim o svojoj vjeri,ako je jos uvijek mogu nazivati svojoj ali definitivno nemogu jednostavno vjerovati….razmisljam da otidem vidjeti sto je to baptistička crkva jer sam nesto malo cula i izgleda prilicno zanimljivo ali me je malo strah pitam se zasto…..

Suze mi se slijevaju nad lice…no to su samo suze…puno gore je ono unutra ono sto me izjeda i ubija….ma stalno mene nesto ubija..ne znam zasto to dopustam….zasto ne stanem na kraju ovome…ali kako to uciniti…nisam dovoljno hrabra….iako se mozda cinim hladnokrvnom ja sam kukavica koju strah nadvlada….tesko je gubiti…jos teze biti ne voljen…najteze je voljeti….bas ovo trece se meni dogada ….kako zaboraviti….kako prijeci preko toga….kako ne dopustiti da me tuga ne pobijedi….bol,jedino to osijecam…..suze mi se slijevaju nad lice…


Nakon mojih srcedrapajucih rijeci mogli bi si ljudi zakljuciti da sam ja opet zaljubljena,ali na svaciju zalost to se nece dogoditi sljedecih Bog zna koliko jer mi je ljubavi,decki i svega dosta za jedno 2,3 godine….ovo je skroz drugacija ljubav to je ljubav prema mom sada vec BIVSEM razredu…kako ovo BIVSEM uzasno bode u oci…osam godina biti s nekim svakoga dana,a sada jednostavno toga vise nece biti…nikada vise necemo zajedno sjesti u skolske klupe…nece vise biti petre da me cijelo vrijeme nasmijava,ninotove cupave kose,snifovih pjevanja u sred sata,cemasinog techna na glazbenom,monikinih stikla,katarinine tisine,gembinih provala,sladaninog tesanja po cajkama,drcovog zajebavanja i drugih stvari i ljudi koji su taj razred cinili posebnim,posebnijim od bilo cega….jos smo samo jucer bili razred ….zadnji mozda puta da smo se svi okupili zajedno oko naseg razrednika….tako mi je bilo uzasno,nekako cak i jadno…a onda kada smo sa svi sjeli na klupu i kada je krenula projekcija nasega razreda srce mi se raspadalo…a onda jos kraj na kojemu je pisalo za najdrazi razred na svijetu od petre i nevije volimo vas bilo mi je tako ne znam se uopce izraziti jer ne postoji takva rijec,zapravo takve rijeci kojima bih zapravo mogla opisati kolicinu ljubavi koju imam za 8.a,bivsi 8.a…..ali ja ih unatoc svemu necu zaboraviti i ta ljubav zauvijek ce biti spremljena samo za njih…..kako je lijepo kada te netko iznenadi…niti u snu nisam ocekivala da cu dobiti pohvalnicu kad ono niti pet niti sest nego pedagogica proziva mene….to je bio slag na torti….necu vam ni pricati koliko me je strah upisa….to je sutra,ali ja zivim za sadasnjost pa cestitam imendan svim petrama na svijetu,a osobito petri cavlovic i grbacic…..

Bok ljudi,moji dragi prijatelji kojih nema u velikom broju ali ja cijenim ono sto imam tako da vas volim i cijenim vase komentare ma kakvi god oni bili….nego evo da ja prijedem na stvar….da nisam napisala ovaj post PETRA GRBAČIĆ sa DUBOVCA bi me ubila,tako bolje mi je da prijedem na stvar…..evo dobila se ja nakon 2 dana oporavka od onog alkohola koji mi je totalno popio mozak…..danasnji dan je zapoceo dizanjem oko 9 i citanjem knjige koju bih vam svima predlozila od sanje pilic totalno sam popubertetio…onda sam nazvala svoje prijateljice od kojih jedna ide sutra na operaciju krajnika (SRETNO)a druga nije mogla izdrzati da bude doma pa me pozvala da idem s njom na kupanje ali meni se tak uzasno nije dalo pa sam radije ostala kod kuce i besposlicarila…i tako sve do 13 h kada je ona preuzela inicijativu u svoje ruke i nagovorila me da idem s njom…posto mi se nije dalo kupati samo sam isla tamo sijediti i dosadivati….naravno mandic i PETRA GRBAČIĆ su tamo bili od ranog jutra jer su oni bili zaduzeni za ono sta ce se peci na rostilju i to je razlog zasto PETRA GRBAČIĆ hoda kao ja…naime zenska je izgorila skroz na skroz jer joj mandic nije dao 5 sati da skoci u vodu da nebi potjerala ribe…..a da zaboravih spomenuti svoje svecano kupanje,naime neki ljudi nisu mogli podnijeti da suha sjedim tamo pa su me bacili u robi u vodu i nakon toga su se jos usudili zajebavat na moj racun….ali kada ja poludim bolje vam je da vas nema jer ako se ja naljutim vise me nece niti bog odljutiti…..a kad smo vec kod ljutnje jel se ja varam ili se moj prijatelj snif ljuti na mene?ne znam,ne znam….ali nisu svi bezobrazni i ljuti, bila sam danas na treningu i cure su mi fenomenalne,legende nad legendama i definitivno se vec dugo nisam tak potrgala od smijeha….ne znas koja je bolja od koje….i da vam se pohvalim obranila sam 4 gola od njih 15….toooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo dosao je i taj dan….da su okolnosti drugacije bila bih sretna sta je dosao kraj ovom sranju od skole,ucenja i svega…zapravo sam i sretna sta je zavrsila skola ali nisam sretna sta vise se necu 2 mjeseca odmorit pa opet krenuti istim putem kao i ovih 8 godina…sada slijedi nesto najgore u mome zivotu prvo ti glupi upisi,a rezultate cu saznati bas na svoj rodendan a onda napit se i proslavit to u velikom stilu ili skocit s mosta….nakon toga slijedi ono jos gore vise nece biti mojih dobrih starih prijatelja,vec svi ce mi biti novi,a bog zna i kakve ce to face biti i kak cu se ja uklopit medu njih jer oni se svi furaju na nekakav punk,svi vjerovatno sute pod satom i zive za strebanje, e pa da nebi ja cu bas biti drugacija od svih onda jer necu nosit starke nego balerinke i zivit cu za zabavu…..ali i za sadasnjost pa cu vam opisati protekla dva dana koja su napravila mnogo u mome zivotu….naime dodem ja na trening i po dobrom starom obicaju stanem na gol i buse oni mene kao da me ni nema(jednostavno je bio takav dan)kad ono terenerica zove nas da sjednemo misli smo da se opet radi o selekciji 94 godista kad ono trenerica kaze vas 3 cure medu kojima sam i ja idete na selekciju,sve je bilo pod kontrolom dok nije rekla tko nas trenira,onaj kojega se ja najvise bojim i cijelo vrijeme sam pricala kako bih sve mogla podnijet osim da mi on bude trener, a ono jos bolje trenirat cemo sa curama koje su najbolje u karlovcu,a di je moja igra od njihove,daleko,daleko…ne da ce ju me busit nego cu biti nevidljiva na onom golu znam to zbog toga sto je jedna od cura moja sestricna…necu uopce razmisljat o tome jer svaki puta kada se sjetim toga dize mi se zeludac….a onda sljedecega dana bio je taj zadnji dan avanture duge osam godina i krenuli smo prema sumarskoj sa 2blackya,dalmatinom i 4pive i 4 venusa…naravno napili smo se kao svinje a sljedece sta sam vidjela bilo je kako okrecem biznis sa najbolji prijateljima u razredu…cijeli svoj zivot trubila sam kako nista takvo ne bih radila sa svojim prijateljima,a gle kak je zavrsilo,a nakon toga dosla je i dragojla pa sam bila i s jos nekima od tamo…sve u svemu bilo je ludo i nezaboravno,barem tada, a sad kad sam se otrijeznila molim boga da se nitko nicega ne sijeca…i tako vam je to,jucer je sve to bilo smijesno i zabavno a danas zalim za time svime jer mislim da sam pogrijesila kada sam to isla raditi s nekime tko je za mene samo prijatelj,dobro to je samo poljubac ali ni to mi nije trebalo jer sada se osijecam uzasno a jedino sto mi je ostalo su ljubavni ugrizi po vratu,potrgane hlace blatne balerinke i mutna sijecanja….ali posto sam avanturistickoga duha sve sam to shvatila kao jednu avanturu koje se nadam nitko nece sijecati….

iako nitko ne cita moj blog osim mozda snifa,hvala prijatelju,ja sam odlucila podijeliti s vama svoju pricu koju sam napisala potaknuta sa dozivljajem jedne moje prijateljice...mjesecima je skupljala prasinu u mojoj ladici no danas je dan kada ce ona ugledati svijetlost i dozivjeti svoj trenutak slave........

Splet okolnosti odveo me na mjesto u kojemu nisam bila niti u najboljem snu. Zbog viška kilograma, iako ne toliko strašnog, nagovora prijateljica i roditelja odlučila sam se bavit rukometom, unatoč mojoj silnoj lijenosti i ljubavi prema spavanju. Polagano, s vrjemenom na vrijeme taj sport počeo mi se uvlačit pod kožu dok na kraju u potpunosti nije zavladao mnom, pa sam mu postala doživotna ropkinja čija je sloboda nemoguća misija. Svakoga dana naporno sam vježbala, išla u teretanu, često pješačila 10 km do kuće po mraku dok je snijeg radio svoju novogodišnju jaknu, samo kako bih uspjela ući u TOP10 ili u najboljih 10 u mome rodnom gradu. Došla sam do svoga cilja i dobila najljepšu vijest u svome životu ,a to je da idem u SPLIT sa ostalim najboljim rukometašima Karlovca!!No, naravno kako bi to bilo da sve ide glatko, napornim treninzima nitko nije vidio kraja, trebale smo doći što bolje u Split u kojemu se održavao veliki turnir. Davala sam sve od sebe kako bih što više puta pogodila sridu svoje sreće, gol, no ruka mi nije htjela biti pokorni sluga pa sam zaradila jedno veliko iščašenje. Moj odlazak u Split bio je upitan, trener je već tražio zamjenu dok sam ja duboko u podsvijesti znala da idem unatoč svemu, jer previše sam se mučila da bi na kraju samo posustala. U zadnjem trenutku je bilo odlučeno da ipak ću imati gdje nositi one već odavno spremljene kovčege, pa sam krenula po cesti sreće i zadovoljstva, bolje rečeno po cesti za Split. Znam da sada mnogi očekuju da im kažem da je prva stvar u Splitu koja mi je upala u oko Hajdukovo igralište, no morat ću vas razočarat ipak je to bio jedan smeđokosi dječak koji je svojim prekrasnim okicama gledao u mene. U glavi mi se stalno ponavljalo isto pitanje:zar je moguće da netko poput njega želi mene jednu običnu djevu koja je upravo ugledala svoga princa na bijelom konju?Ah, prevarila sam se,ipak nisam ja bila centar njegova pogleda već moja najbolja prijateljica Tija!Kada sam to skužila sve lađe su mi potonule, a kada sam vidjela nju kako gleda njega povratka više za mene nije bilo. Pokušala sam se praviti nezainteresirano, ne obračajući pažnju na njihove vruće poglede,dok je moje srce pokušalo pobjeći iz tijela. Moja nezainteresiranost bila je toliko lažna da se više nisam mogla praviti kako gledam sve dečke a samo njega nezamijećujem.
Prvi dan je prošao, no navečer nakon dugog gađanja sa hranom odlučila sam porazgovarati sa Tijom jer moje stanje trenutno nije bilo izdržljivo, bilo bi mi draže da me zemlja progutala nego da još jedan dan budem u komi kao danas. Objasnila sam Tiji cijelu situaciju na što je ona ispustila samo gromoglasni smijeh.»JA I DAVID? MA NE MISLIŠ VALJDA OZBILJNO? TI SI MISLILA DA MI NEŠTO PETLJAMO? ČUJ STARA TI SI LUDA! ON JE FREND OD MOGA DUJE, ZNAŠ ONOGA TIPA S KOJIME SAM BILA PROŠLOGA LJETA U ŠIBENIKU, PA SAM SE SAMO MALO ZNAŠ, RASPITALA»
Ne možete vjerovati koliki mi je kamen pao sa duše jer sada mi je preostalo samo osvajanje srca toga neodoljivoga Davida za što mi preostaje još 3 dana koliko sam u Splitu. Nadala sam se kako novo jutro donosi bolji dan, no ništa od toga, smeđokosi dječak i dalje je trčkarao za svim curama u Splitu osim naravno za mnom. Pa da, zašto bi u mome životu bilo nešto lako za učiniti, stvarno bih se začudila kada na mome putu ne bi bila niti jedna preprjeka, to bi bio gotovo smak svijeta. Sve cure našle su si dečka, dok sam samo ja bila kao izgubljena ovčica koja čeka da joj netko pokaže put ka njenom ovanu, koji je bio slijep i nije vidio kako jedna zaljubljena duša prati ga u stopu gdje god on krenuo. Moje prijateljice znale su da mi u posljednja 2 dana srce ima povišenu temperaturu, što nisam ni pokušavala skriti, pa su mi pomagale na sve moguće načine, kuhale mi čokolino, čak mi predlagale da ako treba da će ju se i napiti sa mnom. No ništa od toga nije pomoglo jer sam ga zaboravila na par trenutaka, a onda se opet sjetila koliko mi je blizu ,a ipak daleko. Još dva dana su nam preostala na ovom «otoku» izazova. Utakmice su se redale jedna za drugom, no i njima je dolazio kraj i danas se odigravala zadnja i najvažnija. Nikako nisam mogla zabiti gol nisam znala jeli uzrok tome jednolika hrana sa puno kalorija, neispavanost ili jednostavno to što on sijedi u gledalištu. Protivnice su nam bile jake, prejake za nas, no to me nije zanimalo sva dok mi jedna od njih nije postavila nogu. Pala sam, a iz moga koljena je pocurila krv. Prvi tko mi je potrčao pomoći bio je on, dečko mojih snova. Pomogao mi je da ustanem, a onda zabrinutim pogledom ohladio moje goreće koljeno. Vratila sam se u igru jer nisam željela propustiti zadnju utakmicu, a i lopta mi je ovoga puta stalno ulazila u gol i osvojile smo niti manje niti više nego pehar za najbolje rukometašice na tom turniru. Trener nam je bio presretan i rekao kako večeras imamo nezaboravni tulum, no ja sam znala da neću moći ići jer mi je noga natekla kao lubenica. Nisam mogla vjerovati da sada kada nema roditelja, a sve je puno dečki ne divljasam sa curama nego ležim u krevetu svoga apartmana i gledam televiziju. Kucanje na vratima omelo me je u samosažaljevanju. Otišla sam otvoriti, nisam mogla vjerovati, ostala sam bez zraka što je valjda nuspojava koja se pojavila kada sam ugledala njega, DAVIDA, kako stoji na vratima moga apartmana. Kada sam ponovno došla k sebi pozvala sam ga u kuhinju gdje smo započeli razgovor. Objasnio mi je kako mu se sviđam od trenutka kada me vidio, no nije znao kako da mi priđe pa je pokušao glumiti tipa koji se kao uopće ne obazira na mene. Mislio je da će me tako napraviti ljubomornom, pa da ću mu ja skočiti u zagrljaj, a da on neće morati ništa učiniti. Otišli smo u sobu jer sam ja kao morala polegnuti nogu. Ležali smo i šutjeli te se gledali, bilo je kao da razgovaramo mislima, kao da nam riječi nisu potrebne jer se razumijemo i bez njih. U jednom trenutku mi se približio i poljubio me, to je bio moj prvi poljubac i 100% će mi zauvijek ostati u mislima kako su se naše usne spojile i poželjele da se više nikada ne odvoje. Bila je to najljepša noć u mome životu i onda tko kaže da je nešto nemoguće, sve je moguće ako to dovoljno želiš. Sada mi je preostao još jedan problem,taj što ja sutra odlazim kući, što znači da nas više neće odvajati par zidova nego nekoliko stotina kilometara. Došao je trenutak za posljednji pozdrav. Poljubili smo se i dugo ostali zagrljeni,željeli smo da to tako ostane zauvijek,no morala sam poći jer je trener već šizio iz autobusa,možda zbog toga što nam ne dopušta da imamo dečke ili iz razloga što već dobro debelo kasnimo. Krenula sam prema autobusu iz kojega su svi buljili u nas, no to me niti najmanje nije smetalo. No ipak morala sam još jednom ga zagrliti i staviti svoje usne na njegove. Potrčala sam prema njemu,a on me podigao i tako smo se zagrljeni vrtili i obasipali se poljupcima. Obećali smo si da ćemo se vidjeti i druge godine ako ne i prije, a onda je skinuo svoju majicu i dao mi ju je, tako da barem mali dio njega imam uza sebe.
Krenula sam prema busu i po posljednji puta se okrenula da vidim čovijeka svojih snova, jer sada je jedino pitanje hoće li nam se putovi još jednom spojiti u istu cestu za lijep i sretan život. Na putu kući cijelo vrijeme sam plakala jer nisam mogla vjerovati da ga više nema. Kada sam stigla kući nazvala sam ga jer mi je već tada nedostajao. Nismo mogli suzdržati suze, jer sudbina je bila preokrutna prema nama. Tako i dan danas, nakon dugo vrjemena kada čujem pjesmu ODLAZIŠ, počnem plakati jer u toj pjesmi je naša priča. Često navečer uzmem njegovu majicu i čvrsto ju stavim uza se jer tada imam osiječaj da je on ovdje, da ću još jednom osjetiti dodir njegove ruke,poljubac s njegovih usana i čuti kako mi tiho šapuće da sam ja njegova princeza. Shvaćam da je vrijeme da se krene dalje, pa spremam majicu i dio svoga srca koji pripada njemu u kutiju i zakapam je duboko u zemlju, te okrećem novo poglavlje svoga života gdje više neće biti uplakanih jastuka,neprespavanih noći i soli na mome licu zbog nepreboljene ljubavi. Sada mi jedino ostaje nada da ču ga opet vidjeti jer mislim da ga još uvijek volim!

Ovo je post koji cu posvetiti tebi moja draga prijateljice,ako se to uopce moze i nazivati prijateljstvom,jer sam prilicno zabrinuta sa nasim trenutacnim odnosima….naime,malo prije sam citala tvoj blog i razmisljala dali je to ona mateja koju ja poznam?jer djevojko ja te stvarno u posljednje vrijeme ne prepoznajem….pocet cu od onoga sta me najvise ubilo,naime kada mi vrijedamo tvoga kurta odmah nastaju sranja,a ti kada pricas kako su ceca,i ostatak kurve mi ne bi trebali reagirati?ja postujem ono sto ti slusas pa zato bi bilo u redu i od tebe da ti postujes i nasu pa makar to bile i cajke… takoder vise uopce se ne druzis s nama vec svakim danom sve vise se odvajas,umjesto da ove zadnje dane iskoristis najbolje sto mozes ti svaki bozji odmor sjedis sama i nemas posla s ostatkom svijeta…ubilo me i to sto si na svome blogu napisala kako ides u razred s glupanima,to znaci da i mene Smatras glupanom…jednostavno poneki puta imam osjecaj da bi ti radije bila s mijom,dinom ili bilo kim drugim nego s nama i onda se osijecam potpuno drugacije nego sta sam se prije osijecala,sada imam osjecaj kao da zelis da se sto prije rijesis svih nas…ne znam gdje je nestala ona mateja koja je isla sa mnom na more,mateja iz poreca,mateja koja mi je bila najbolja prijateljica….imam osijecaj da cu s nekim ljudima ostati prijateljica do kraja zivota,a imam osijecaj da to nece biti s nasim prijateljstvom jer nase nerazdvojstvo svakim danom nestaje…ne zelim da bude tako zato sam ovo i napisala,jer nemam dovoljno hrabrosti reci ti to u facu…gledaj i ja sam covijek i cesto puta me uvrijedis kao npr.kad si pricala kako sam se sama bacala u vodu pred njemcima,da mi je ona majica predroljasta….ali i znam oprastat i sve sam ti to zaboravila u jednoj seKundi,samo zato sto si to TI….ona cura sa bloga to nije moja najbolja prijateljica jer tamo jednostavno glumis,seres neke kerefeke koje ti ne bi pisala u normalnim uvijetima…ne zelim vise da se izdvajas,shvacam mozda da ne zelis ici u spirit ali daj malo zivni pocni se druzit s nama makar mislis da smo glupani umjesto da samo sjedis i cubis….razmisljajuci kakvi me napuhani debili cekaju u gimnaziji stalno sam se tjesila da ces ti biti tamo pa da na njih se necu niti obazirati,ali sada vidim da tako bas i nece biti jer vise volis izlaziti s mijom,i dinom nego samnom i petrom…danas smo pricale bas o tebi i zakljucile kako to jednostavno vise nije to jer ti se vise s nikim ne druzis,a ja te ne mislim vuci za rukav da ides s nama van,ili bilo gdje drugdje….JA HOCU SVOJU STARU LUDU MATEJU NAZAD S KOJOM SAM BILA SVAKOGA DANA LUDO SE ZABAVLJALA, A SADA TE MORAM DOBRO NAPIT DA BI UOPCE SE NASMIJALA ILI SKUZILA DA MI JOS UVIJEK POSTOJIMO….zenska glavo da nam nije stalo do tebe nebi ni prstom makle ali mi te volimo i daj to sada shvati napokon jer ja hocu tebe za prijateljicu do kraja zivota…..

ljubav,ljubav je smisao života..........da stvarno jest,zapravo možda ili ipak ne....gdje god se okrenem golupcici se ljubakaju,neki pak slomljena srca protestiraju protiv ljubavi,a neki jednostavno se ni ne upustaju u takve stvari....nekada sam spadala u prvu kategoriju,a danas sam jednostavno pristalica trece jer znam kako je biti ostavljen,ostavljati ili biti slomljen,pa jednostavno ucim na vlastitim pogreskama jer plakati kod kuce razmisljajuci o toj osobi koja te je slomila,ubila i rasjekla tvoje malo srce jednostavno bas i ne zvuci primamljivo..zato osobo d molim te shvati me.....ljubav je svuda,bila to ljubav prema maci,psu,prijateljima,roditeljima ili ona najslada ljubav,ljubav prema osobi suprotnoga spola....kada bi ljubav bila crvene boje i zrak koji udisemo bio bi crven jer svijet je pun ljubavi....obozavam biti zaljubljena jer tada me nista ne dira sve mi je ravno.you make me wanna call you in the middle of the night,you make me wanna hold you till the morning light.you make me wanna love,you make me wanna fall.you make me wanna surrender my soul.i know this is a feeling that i just can't fight.you are the first and last thing on my mind....ali dali postoji prava ljubav pitanje je koje me muci svakoga dana,ili ako vec i postoji prava ljubav kako znati da je on bas pravi!!!!imam osijecaj da ja nikada necu naci tako nekoga s kime bih mogla biti svoj cijeli zivot no mislim da kada se dvoje ljudi koji su stvoreni jedno za drugo nadu da nema te stvari,covijeka ili bilo cega da ih rastavi...zato ljudi volite,budite voljeni i spadajte u prvu kategoriju odnosno kategoriju zaljubljenih jer zivot je prekratak da bismo trosili vrijeme uzalud.....

evo nakon jucernjasnjih informacija misla sam da necu ni mrdnuti iz kuce,no za nekakvo divno cudo moji ludi roditelji dopustili su mi da idem kod svoje prijateljice naravno misleci da idem raditi referat iz biologije....nije da nismo bas nista napravile ali to je bilo vise onako ajmo to napravit pa idemo u grad....nakon dugotrajnoga sminkanja nakon kojega covijek i izgubi volju za bilo gdje ici krenule smo na put u najpijaniju avanturu koja mi se ikada dogodila....naime na putu do grada cule smo neke ludake koji su razbijali boce,pjevali,derali se,mislile smo da su to oni ludi maturanti uvijek raspolozeni za napiti se do analnog otvora...no ne to su bili nasi prijatelji koji nas skoro nisu ni prepoznali....no nije prosla ni minuta kad evo niti pet iti sest nego policije...da ste vi vidjeli te face koje do par sekunda nisu mogle ni stajat na nogama kako su poceli bjezati,kao stakori,svatko na svoju stranu....kak je to bilo komicno ....jedino smo mi ostale sjedati na tom nasipu dok je policija haracila okolo, a lokalni pijanci bijezali ko misevi ispred macke....poslije smo ih opet vidjeli i barem im se gadno nasmijali...sada nakon toliko pijanaca na jednom mjestu ja najveci antialkoholicar idem spavati u nadi da ce mi se dogoditi jos puno takvih trenutaka kada cu misliti samo na to kak se ludo zabavljam....

ovo je drugi pokusaj ali ovoga puta necu brisati blog zbog gluposti....ali jednostavno mrzim kada ne mogu pisati ne razmišljajući tko će to pročitati i što će reći...da ja sam ona luđakinja koja je pomišljala na samoubojstvo i to ću možda i ućiniti kada mi dođe moja već spomenuta žuta minuta....možda sam vam smiješna,glupa ili pametna,ali tuđe mišljenje mi je uvijek zadnja rupa na sviralu jer sam prihvatila činjenicu da će uvijek postojati ljudi koji će te voljeti i oni koji će te mrziti....da sva sranja u mome životu počela su dana kada sam ja upoznala dečka koji me svakoga dana sve više ubija,ubija i ubija...s njime sam preživjela svašta,bila sam i koza,i kuja,glupaca,i ljubav njegovog života,pa me je volio pa mrzio,pa sve po malo...no iako obavezno ga se sjetim svake većeri on za mene ce bit dečko koji se nije znao ponašati prema curama sve dok mi se ne isprica za sve što je rekao i ucinio.....nadam se da cu imati pokoji komentar sada kada sam se vratila iz mrtvih jer to mi stvarno mnogo znači jer ipak ona nula mi nekako jadno izgleda,no ako vam se iz nekoga razloga ne sviđa moje žaljenje,cmizdresanje žao mi je,no ne brinite pisat cu ja i o nekim veselicama ipak poneki puta svratim i u ružićasti svijet gdje problemi ne postoje....

da,da evo mene nakon bog zna koliko...nista vise ne stignem raditi,pa niti pisati blog,jedino sto radim je disem,spavam,jedem i ucim,ucim,ucim i tako iz dana u dan...no ipak postoje trenuci kada se jednostavno zabavljam pustim brigu na veselje i jebe mi se za sve...tak je bilo i prosli vikend ja i moja kuma,najbolja prijateljica iliti jednostavno petra napravile smo veselicu napivsi se kod mene u sobi i normalno moja mama nas je skuzila pa je pitala sta smo radile a ja sva nikakva odgovorila sam joj da smo se gadale sa ljubicastom vodenom bojom(zato sto je pola kuce bilo zaliveno vinom koje je ljubicaste boje)...onda je dosla matejica i isle smo u edison gdje smo drmale po bambusu...i nakraju trecega dana derale smo po vodki ili votki neznam kak se pise jer to me ni ne zanima vazno je ono iznutra zar ne?i tako je prosao vikend i slijedilo je strebanje na kvadrat....u petak smo isli na izlet u porec...kao vec iskusni alkoholicari morali smo probati i vino iz poreca...nema razlike sve je to isto...sladana,petra,mateja i ja smo navalile na onu bocu vina kao da je zlato...a onda u sred grada pocele se skidati gole i oblacit badice,a slag na kraju smo napravile ja i mateja izgadajuci se sladoledom i padom na pod...ajme sramote,a tek kad se razrednik poceo derati na nas....nakon kupanja i pedaliranja trebali smo krenuti kuci,a kako to uciniti osim da zalijemo barem jos jednom bocom vina,i tako smo mi zgutali 4 l vina....kada smo se vratili u karlovac tako mi je nekako bilo uzasno jer na tom se izletu pokazalo zapravo koliko se volimo koliko nam je stalo jednima do drugih,a osobito mi je drago sto sam se pomirila s jednom osobom s kojom sam se kacila 4 godine i tek sada 2 tjedna prije kraja sam shvatila koliko sam zapravo pogrijesila....nemogu vam opisati rijecima koliko volim te ljude jednostavno neznam kako cu zivjeti bez tih ludaka s kojima sam svakoga dana,koje poznam bolje nego sebe,koje volim vise nego sebe....prekjucer smo pokazali sto zapravo znaci kolektiv ubivsi bekavce oduzavsi im zadnja sjedala...sa osmim a nema sale.....takoder sam jucer isla u spirit da zaboravim na sve i jednostavno se ludo zabavim i naravno uspjela sam....ali saad se sve vraca na isto da samo jos 2 tjedna idem u svoju skolu sa svojim razredom,ma nemogu vjerovati da je dosao kraj...kako cu ja bez ljudi koje stvarno volim?????